Već nakon moje prve posjete Vlašiću, odmah sam znao da neće biti i jedina. Vlašić je planina koja vas tjera da joj se vraćate opet, iznova i iznova, samo ako joj dopustite da vas očara svojim predjelima. Ja sam, eto, nekako postao stalni gost.

Bez obzira iz kojeg pravca prilazite Vlašiću, svakako bih vam predložio da za početak posjetite itekako, historijski zanimljiv, grad. Smješten u podnožju planine Vlašić, za grad Travnik – predlažem da bude prva usputna stanica prema samoj planini. Zaustavite se, probajte poznati specijalitet – travničke ćevape, pri samom dolasku; i uz kraću šetnju gradom upoznajte njegovu historiju. O historiji grada vam neću pričati, ostavljam to vama da istražite prije samog dolaska: Travnička tvrđava koja je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, Travnički sunčani sat, prijestolnica osmanskih vezira – neka samo budu crtice za istraživanje.

Iz Travnika, vijugavi put sa puno oštrih krivina – koji zahtjeva malo oprezniju vožnju, dovodi vas do čarobne Galice, mjesta koje je smješteno u samom podnožju vrha Vlašića. Moram reći čarobne Galice, uz obavezno zaustavljanje negdje pored puta, da ne propustite nevjerovatne prizore koji se prostiru ispred vas.

Samo tridesetak minuta vožnje od Travnika, dovodi vas na proplanak zvani Galica. Ukoliko želite uživati na svježem zraku i u prirodnim ljepotama duži period, imate veliki broj vikendica za najam, kao i jedan planinarski dom. Mene put vodi baš prema tom, svima dobro poznatom planinarskom domu Jufuf Pečenković, koji je nazire iznad Galice. Udaljen je samo trideset minuta reklasirajuće šetnje od samog vrha Vlašića, Paljenik (1.943 mnv).

Smješten na lokalitetu planine Vlašić koji se naziva Devečani, planinarski dom vam nudi sve što je potrebno da odmorite dušu i tijelo uživajući u prirodi. Od Galice do doma vam treba sat vremena šetnje, planinarskom stazom koji nije kondiciona i tehnički zahtjevna. Dobro, za one koji bi radije vožnju, tu je i dobar makadamski put koji vodi do samog doma.

Jedna zanimljivost vezana za Devečane je ta da je mjesto dobilo ime po poznatim izvorima vode, gdje na jednom mjestu možemo pronaći devet izvora, pa iz toga je mjesto i dobilo ime (Devečani). Tu gdje je smješten dom, počinje prava magija Vlašića.

Postoje različite legende o porijeklu imena Vlašić. Međutim, na samom Vlašiću još uvijek živi verzija po kojoj su Sunčeva i Mjesečeva majka poslale sedmoricu braće da donesu sreću i ljepotu iz dalekog svijeta. Šestorica se sretno vratiše, ali sedmi se zauvijek izgubio. Konačno, Mjesec ga pronađe na prelijepoj planini u koju se pretvorio.

Među lokalcima se također stoljećima prenosi prihvatljivo uvjerenje da je planina imenovana po čobanskim nomadima Vlasima (kako se nazivaju u Bosni). Oni su tu živjeli i uzgajali svoja stada od pada Rimskog Carstva i ostali do kraja 19. stoljeća. Sa pravom se naziva jos i “planina koja ima dušu”.

Kada stignete u planinarski dom, neka se na vašoj „to do“ listi obavezno nađe vrijeme za kratki odmor i ispijanje domaćeg planinarskog čaja, mješavine raznih ljekovitih trava sa Vlašića. Baš taj napitak vam da neku posebnu energiju, da nastavite dalje – šetnja i istraživanje lokaliteta Devečani.

Prvo do čega dolazimo jesu izvori vode, devet izvora vode, a za samo desetak minuta šetnje od doma, dolazite na poznate Paklarske stijene. Tu vam se, očima vidljivim nevjerovatnim prizorima, duša puni posebnim mirom. Paklarske stijene, koje možete vidjeti  i na fotografijama, upravo su nešto za što sam imao veliki broj upita o samoj lokaciji. Kada odete, i pogledate uživo, bit će vam jasno o kakvim prizorima, fotografijom i riječima nedovoljno opisivim, govorim. To je, neka, posebna magija. Sam vrh planine Vlašić je dobro markiran oznakama i bez većeg rastinja, tako da pogled daleko doseže. Imate osjećaj pripadnosti, kao da ste oduvijek tu. Potrebno je samo da zatvorite oči i osjetite povjetarac i sve mirise koji se prostiru planinom.

U jednom trenutku, ako je lijep i sunčan dan, pogled dopire čak i do susjedne države Hrvatske, gdje se u daljini može vidjeti planina Biokovo koja se nadvija nad obalama Jadranskog mora.

Nije bitno da li se bavite planinarenjem ili ne, jednostavno, put vas mami prema samom vrhu Vlašica, i još nekih trideset minuta šetnje, bez jačih uspona od doma.

Planina Vlašić je nadaleko poznata i po velikim pašnjačima na kojima možete sresti velika stada ovaca kako se u miru izležavaju ili pasu travu. Za vlašićki sir vas ne moram posebno napominjati, jednostavno kupite ga u povratku kući. Pored ljekovitih trava koje sam spomenuo, zanimljiva je i endemska vrsta ruže Rosa Brandis, koja bez trnja raste na planini Vlašić, a pušta bodlje tek kad se presadi u grad. Nosi naziv po uglednom botaničaru Eriku Brandisu. Druga endemska vrsta je encijan, koji je neizostavan u farmaciji i kozmetici.

Ako ste malo više avanturistički nastrojeni, moja preporuka jeste da za ovaj pohod izaberete dvodnevnu varijantu, pa jednu noć prespavate u planinarskom domu. Jer ako je dan na Vlašiću tako magičan, možete zamisliti kakva je tek noć, pod prepunim zvjezdanim nebom.  Bez obzira da li je to dvodnevni boravak ili ne, Vlašić će vas, vjerujem očarati svakim svojim „ćoškom“.

Puno više riječi mi treba da opišem sve što nudi Vlašić, ovo je mali dio velike magije.

Dopustite planini Vlašić da i na vas baci magiju, pa se možda sretnemo.